MOJA PRIČA: Od prvog posla sa hidžabom do premještaja
Nosim hidžab. I ponosna sam na to. Sa svojim hidžabom na glavi uspješno sam prošla fakultetsko obrazovanje, i to bez problema, mogu slobodno reći. Svi su me tapšali po ramenu i odobravali moj put – put nauke, vjere, čovjekoljublja, širine, nekonformizma itd.
A onda je došao i taj trenutak kada sam morala uzeti oglase u ruke i krenuti put traženja posla.
I to je išlo glatko. Intervjui su bili simpatični. Poslodavci još simpatičniji. Svi su bili očarani mojim trudom, ocjenama, vještinama, i tako to, ali me i dalje nakon brojnih aplikacija niko nije pozivao na konačni, onaj famozni razgovor, na kojem će mi reći - da, primljeni ste, dođite sutra odmah počinjete s poslom!
Ta milozvučna rečenica nikako nije izlazila iz usta ovlaštenih za izgovaranje te potvrdne rečenice.
A onda, k'o grom iz vedra neba, nakon što sam naišla na poslodavca koji je konačno 'stisnuo' i primio me da radim, tek je krenulo mukortpno razbijanje predrasuda u glavama kolega i saradnika.
Predrasude koje su oni imali o meni i općenito o ženama koje nose hidžab su bile toliko banalne, trivijalne, nelogične i apsurdne da me prosto stid njihovog stida da to i pominjem.
Ali evo, jedna smiješna stvar koje se sjećam, je opšte čuđenje čitavog kolektiva kada sam na pauzi sjela sa njima, naručila svima kahvu, izvadila svoj sendvič i poželjela da malo proćaskamo. Prvih 15-tak minuta vladao je tajac. Nisu znali kako da razgovaraju sa mnom. Nespretno su se doticali tema koje se tiču vjere, morala, pravde misleći da su to jedine teme o kojima ja mogu da pričam.
No međutim, među kolegama je bio jedan momak koji je furao eksplicitno rokerski stil i ja sam bez imalo ustručavanja otvorila teme vezano za neke rok bendove što je rezultiralo odvaljivanjem njihovih vilica do poda.
Nakon toga, tajac je nestao i moje kolege su opušteno pričale sada znajući da ima mnogo širih tema za razgovor sa mnom.
Naravno, na tom mom teško stečenom poslu morala sam se dokazivati duplo više, ako ne i troduplo.
S vremenom svi su već znali da sam ja neko na koga se u svakom trenutku mogu osloniti, neko kome mogu vjerovati, neko ko će ostati prekovremeno da radi kada je god potrebno, neko s kim i svoje lične dileme mogu tabiriti.
Moj hidžab više nije bio prijetnja. U njihovim očima on je postao sastavni dio mene, nešto bez čega ja nisam JA. Čak su neki od njih počeli da mijenjaju svoje čvrste stavove, pa su postali vedriji, pozitivniji i tolerantniji. Govorili su mi često da imaju osjećaj da firma više svijetli od kako sam ja stigla u nju.
A onda jednoga dana stigla je direktiva “odozgo” koja kaže da moram promijeniti radnu poziciju u firmi tj. dobila sam premještaj negdje tamo, u maloj kancelariji smještenoj u samoj dubini tamnog i dugačkog hodnika. Zašto? Da me niko ne vidi...Jer moj hidžab ne treba da se vidi...i to je to.
I na kraju skontaš, da je tom apsurdnom direktivom uništena još jedna prilika za zbližavanje među običnim, različitim ljudima, uništena je još jedna prilika za nešto pozitivno i lijepo.
Piše: K.K.
